Uzivala sam citati o ovoj zanimljivoj sarajevskoj sefardskoj obitelji. Roman, iako pisan sapunastim, pateticnim stilom i narativno neuravnotezen, uspijeva jako lijepo ocarati ugodjaj ratnog i medjuratnog razdoblja na Balkanu. S obzirom da se radi o stvarnim likovima prica je samim time bila puno zanimljivija i neke se stvari mogu oprostiti. Ipak, mislim da se vise paznje moglo posvetiti odredjenim likovima i dogadjajima, dok se na neke sporedne potrosilo dosta vremena.

Pomalo me nervirao ton ove autorice koja stalno pise o nekakvom siromastvu dok se po meni radi o tipicnoj obitelji srednje klase, cak i dobrostojecoj i privilegiranoj za ono vrijeme. Isto tako, iako je jasno da autorica ima emotivan odnos prema vlastitoj obitelji, sve skupa unutarobiteljski odnosi djeluju nerealno idilicno. ( )